Call the clowns and listen closely.

nepodnošljiva čežnja za nedostižnim. *

oh, kad bih barem mogla pobjeći.
osjećala bih se slobodnije. zar ne? sretnije.
ovdje ne prihvaćaju moje hirove, smeta im moje glasno pjevanje,
smeta im moja neobičnost. smetam im JA.
vičem. čuju li me?
vidim ih. vide li oni mene?
rekla bih ne.
želim plakati. želim se smijati. ne smijem možda?
najlakše bi bilo baciti sve emocije u smeće.
no, onda bi od nas ostalo jedno veliko NIŠTA.



bojim se. emocija?
bojim se. njih?
bojim se. sebe?

ovdje smo da se ubijamo i fizički i psihički? ha?
ma neka nas mržnja pojede. ne zaslužujemo biti ovdje.
mi, bezobrazni, narcisoidni, blesavi i glupi ljudi.



p.s. osuđujete me zbog moje crne odjeće? jebite se.

I’ve got soul but I’m not a soldier.

čujem tišinu kako govori. pjeva.
a tek zidovi, uvijek viču u tonovima ljubičaste i crvene boje.
prozirna se prelijeva u crnu. tuga se pretvara u sreću.
i dok pletem niti u cjelinu snova, netko svira.
svira pjesmu koja mi dodirne srce, ubode ga tako snažno
da ono počne ubrzano kucati.
i onda osjetim onu navalu adrenalina.
pomislim da će sve '' biti u redu ''.
osjećam da lebdim iznad svih, iznad svega.
tuga me ne dodiruje. tjeram ju od sebe. ne želim ju.
eto me, opet sam vladarica svemira.

a tek jesen. ta šarena, mokra, savršena jesen.
volim ju. volim lokve kiše po kojima skačem i prskam ljude oko sebe.
ma da, dijete sam u duši. i izvan nje.
zatvaram kišobran i dopuštam kiši da me namoči do kraja. osjećam se slobodno.
nebo je prekrasno. oblaci stvaraju oblike nadnaravnih bića. neki tamni, neki svijetli. sve ih volim. fasinira me nebo.
želim naći sreću u malim stvarima. u malim postupcima. da li mi uspijeva? ne znam.



I vjetar postaje tiši.
Lice dodiruje.
Dok tako stojim na kiši
Nešto me smiruje.

I pustam novčiće iz ruku neka padnu neka zvone, sve je bolje od tišine koja grize.

obrisi djevojčice. stoji na kiši u svojim martama. čeka da ju kiša smoči do kraja. pruža ruke prema kiši i promatra kapi koje nestaju na njenom dlanu.
izgubljena je u ovom jebenom svijetu. traži svoj skriveni dvorac, svoje kraljevstvo. no nema ga. nestalo je iza tmurnih, tužnih lica.
drugačija je, no nemojte ju zato osuđivati, odbaciti, mrziti.
neka vas ne zavara vaš svijet koji vam ne dopušta da pogledate dalje
od svojih cipela. budite iznimka, pogledajte dalje. otvorite oči.
možda ćete ju tada razumijeti.. možda ju čak i zavoljeti.
boji se pokazati vam svijet u njenim očima. boji se vaše reakcije.
ne želi da joj uništite snove, jer bez njih je nitko i ništa.
i evo, opet u crnilu dana čeka da ju obasja tračak svijetla da nastavi dalje.
i ako ikada dospije tamo gdje prestaje strah, bit će spremna da zaboravi.
i bit će heroj svojeg svijeta, svojih snova.
i možda ju je strah, i možda je tužna, ali nije kraj. uvijek će biti bolje.
i sa suzom u oku i dalje joj titra smješak na licu.
pretvorit ćemo svijet u travnatu stazu pred našim lutajućim stopama. :)



p.s. zašto sam sebe opisivala u trećem licu? imala sam potrebu.

Burry me deep inside your heart.

svoje izgubljene i razbacane misli slažem u donekle smislene skupove.
želim razumijeti svoje osjećaje. osjećaje drugih.
hodam, a ne znam kako dalje. zaboravila sam pokrete.
besciljno koračam kroz tunel kojem nema kraja.
ponekad se nasmijem. ponekad se naljutim. ponekad zaplačem.
lutam svijetom i tražim svoja utočišta.
tko sam uopće ja? tek mali trag u beskrajnom nebu. tek malo zrnce prašine.
ništa nije savršeno, ali ja sam zadovoljna. prihvaćam nesavršenost, prihvaćam kaos.




a sada krećem u svoju neurednu sobu.
osjećam se sigurno ovdje, u svom malom carstvu irealnosti.
glasna glazba trešti u blizini, ispunjuje svaki komadić mog tijela.
zatvaram oči. lagano udišem miris zapaljene svijeće od vanilije.
ulazim u svijet snova i zatvaram vrata za sobom.